Veći deo detinjstva bila sam okružena energijom starijih, a najdraži su mi bili baba-tetka i deda-teča. On se igrao sa mnom ispod stola kad sam bila dete, naučio me je da plivam, igrali smo badminton, učio je sa mnom istoriju i geografiju kad sam krenula u školu. Baba-tetka je bila porodična krojačica, tako da sam imala puno odeće napravljene za mene s ljubavlju, tačno onako kako sam htela. Često kažem da su njih dvoje bili moji anđeli. Kroz njihovo nepokolebljivo prisustvo naučili su me ljubavi i prihvatanju. Tokom naših života mnogo puta se nismo slagali, ali nikad nismo odbacili jedno drugo. Pružili su mi uvid u onu bezuslovnu ljubav Božanskog, ovde u fizičkom obliku i pokazali su mi da takva ljubav zaista postoji. Ljudska bića MOGU da vole bezuslovno.
I kao što sve priče imaju svoj kraj u ovom privremenom svetu, tako je imala i naša. Deda-teča je napustio fizičku dimenziju 1995. ali je moja baba-tetka Milka bila sa mnom do pre samo nekoliko godina. Tokom tih pet dugih godina postepenog otpuštanja, naučila me je kako da budem prisutna uz voljenu osobu dok umire. Kako da pustim (mada ne mislim da sam taj ispit položila) i da se prepustim životu takvom kakav je, bez obzira koliko je to osećanje bolno i nepravedno u trenutku kad prestajemo fizički da postojimo.
Ono što želim da vam kažem ovom pričom je da ljubav nikad ne umire, nikada ne odlazi niti se dezintegriše sa fizičkim telom.
Da bih doživela završetak sa osobom koja odlazi, moram da vidim mrtvo telo. Do tada, ostajem u nadi da je to bila greška, da je osoba živa i da je sve to bio samo ružan san. Kad je moja baba-tetka umrla, nisam bila pored njene samrtne postelje. Mogućnost da je vidim poslednji put postojala je samo pre opela u kapeli na groblju. Znala sam da moram to da uradim, ali sam osećala ogroman strah. Ne strah od nje, nego strah da neću biti sposobna da se nosim sa gubitkom. Moj terapeut mi je dao savet: nastavi da tražiš pomoć od nje, nastavi da komuniciraš s njom, ona će te voditi.
Dok je svirala pesma „U rukama anđela“, a ja stajala među rođacima i prijateljima, držeći mamu za ruku, naizmenično plačući i jecajući, zamolila sam Milku da mi pomogne da prihvatim njen odlazak, da mi pokaže da je stvarno još uvek ovde (očigledno, u drugačijem obliku). U tom trenutku sam osetila njenu ruku na mojoj i našla se „unutar njenog tela“ zajedno s njom. Ona mi je pokazala, u duhovnom obliku, unutrašnjost prostora u kome je živela 82 godine. Bio je prazan. Osećala sam kao da je neko ugasio svetlo i ispraznio kuću. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Prihvatanje smrti malo lakše se sleglo u mojim grudima.
Shvatila sam u tom trenutku da u stvarnoj stvarnosti ona nije umrla (to sam znala, ali sada sam to shvatila kroz iskustvo) i da će se moja veza sa njom nastaviti. Naša ljubav je večna. Nema kraja.
I zaista, i dalje je prisutna u mojoj svakodnevici. Deda-teča je prati u našim susretima: oni me i dalje podučavaju, grle me kad niko drugi nije dostupan u fizičkoj formi, pokazuju mi druge svetove, isceljuju me. Oni su moj most ka Duhovnom svetu. Taj most je sačinjen od naše ljubavi koja i dalje raste. I dalje mi nedostaje njihovo fizičko prisustvo... i čim to izgovorim, osećam da su pored mene. Nema praznine i usamljenosti dok god tražimo načine da se povežemo.
Veza, prisustvo i ljubav su večiti. To je ono, verovatno jedino, što je zaista važno u ovom svetu.
I izvan njega.
*Ova priča je objavljena u kolekciji izuzetnih priča Knowing There is More, koju je sastavila Carol Hibbert (knjiga je dostupna na amazon.com). Kompletan prihod od prodaje knige biće doniran centru La Familia Medical Center, Santa Fe, New Mexico - centru koji pruža pomoć porodicama u potrebi kao i ljudima bez doma.
Dodaj komentar