Jeste li primetili da mi, ljudska bića, veći deo života provedemo u traganjima?
Ponekad su naša traganja lutajuća, jer smo iscrpeli sva poznata mesta, i načine, da nadjemo sreću, srodnu dušu, stabilnost, dom, ispunjenje, prijatelje…Prelazimo sa jednog mesta na drugo, iz zemlje u zemlju, iz grada u grad,…tražimo i tražimo.
Ponekad je ta sloboda traganja ograničenija - tražimo novo u starom: nova iskustva sa istim ljudima i mestima, poslovima i aktivnostima, trudeći se da nam se desi nešto novo i na nov način.
Ponekad nam traganje urodi plodom. Pronadjemo tog nekog, pronadjemo to nešto, i skrasimo se na trenutke, na godine. A onda, opet nešto u nama se pokrene, nešto se promigolji i osetimo nemir, kao pramen povetarca koji nam pomeri strunu na srcu, dlačicu na ruci, i poruči: nešto fali….
U ljudskoj je prirodi da se kreće, da se menja - pa čak i u tom istom po malo se razlikuje svaki dan. Ali zapravo, šta je to za čim mi uporno tragamo, što nas pokreće kroz vekove, kroz živote, kroz tela i bezbrojna iskustva? Joseph Campbell kaže da čovek ne traga toliko za smislom života koliko za osećajem da je živ.
Šta je to što nas čini živim?
Verovali ili ne, isto je za sva živa bića.
To je osećaj povezanosti.
Često se u procesu svoje transformacije svesnosti bavimo kontaktom: istažujemo šta se to dešava u nama i na samu pomisao na kontakt, kad nam kontakt prilazi šta bismo sa sobom, da li bismo krenuli u kontakt i koje dileme nas spopadnu…Kontakt je samo jedan deo priče, ili muke, za neke od nas.
Povezanost je nastavak priče o kontaktu bez koje sam kontakt zapravo u mnogome ostaje neispunjen, ponekad čak praćen i osećajem promašenosti ili praznine.
Potreba za povezivanjem nas prati od pamtiveka. Od zvaničnog začeća i povezanosti sa majkom i tlom koje ona nudi za naš razvoj unutar svoje materice, kroz rodjenje, odrastanje, adolescenciju, zreo život, pa sve do same ideje odlaska iz ovog tela i kraja života. Ako nas neko pita kako zamišljamo svoju smrt, većina nas bi rekla u okruženju svojih najmilijih, da je neko tu, da me drži za ruku (često ne izgovarajući onaj strah da ne želimo da umremo sami).
Povezanost, čak i u trenutku odlaska, nam daje odskočnu dasku za dalji osećaj sebe i života koji se nastavlja. Smanjuje strah, teskobu, nelagodu. Čak i nepoznato u koje kročimo postane podnošljivije.
Taj mistični osećaj povezanosti, koji se nekad oseća jako sa ljudima i mestima, koji ponekad zatreperi, traži više od nas, koji ponekad nestane…Njegovo odsustvo se razotkrije kroz osećaj izolovanosti i usamljenosti.
Povezivanje sa sobom odredjuje količinu i dubinu povezivanja sa drugima, a opet povezano prisustvo sa drugim nam omogućuje još više i dublje povezivanje sa sobom.
Ponekad jesmo u kontaktu, u prisustvu, nekih ljudi, ali…nije baš da smo i povezani. Postoji razlika. Kontakt nije isto što i povezanost.
Prisetimo se škole u koju smo išli, ulice u kojoj smo se igrali, kuća i mesta u kojima smo živeli…tamo gde smo se osećali živim, radosnim, vidjenim i voljenim su najverovatnije trenuci gde smo se i ponajviše osećali povezanim.
Povezanost donosi osećaj pripadanja.
Povezanost, kad je duboka i duševna, može da postane ograničena na odredjene osobe i mesta. Kao i sve u ovom prolaznom svetu, i povezanost može da se ograniči i suzi na prolaznost i dualnost. Bilo je moguće samo tada, na tom mestu, sa tim ljudima…neće više nikad biti tako.
I u pravu ste. Neće…ali, nosimo sa sobom nasledstvo koji su nam drugi ostavili u amanet, nosimo svoj kapacitet za povezivanjem, koji ako se ne širi i ne produbljava, najverovatnije da zakržljava. U nekim delovima života povezivanje nam ide lako…u nekima i ne baš.
Na nama je koliko će se povezivanje promeniti i u kom pravcu. Mi smo na kormilu svog života, iako često ne izgleda tako.
I zato, kada krenemo u nova istraživanja života, mesta i ljudi, imajmo na umu i to koliko osećamo povezanost sa mestom, ljudima, aktivnostima…nek se naše životne odluke baziraju na osećaju povezanosti i života koje to prouzrokuje u nama.
Dodaj komentar