Kada neko izgovori reč smrt osećam duboku nelagodnost… duboko sve do samih kostiju. Smrt je svemoćna sila koja pobedjuje i najsnažnijeg čoveka na zemlji. Bez obizra koliko se pripremali, radili na sebi, bez obzira koliko bili svesni da nam ona dolazi u susret, mi se iznenadimo kada pokuca na vrata naših voljenih ili na naša sopstvena.
Smrt je jedno veliko nepoznato. Ne samo zbog toga što ne znamo šta se dogadja sa nama za vreme i nakon smrti, nego zato što zapravo ne znamo kako da nastavimo život kada neko umre. Uvek sam mislila da je teže nama koji ostajemo nakon nečijeg odlaska: ostajemo sa praznim fizičkim mestom, sa čudnim fenomenom da je osoba bila ovde, topla i živa jednog dana, a vec sledećeg jednostavno nestala. Zaista je veoma čudno, nestvarno i nepojmljivo, bez obzira koliko smo duhovna ili pak prizemna osoba.
Nakon smrti voljene osobe, prolazimo kroz promene osecanja: od duboke žalosti, tuge, depresije, i praznine do osecaja nase sopstvene smrtnosti –sve izuzetno neugodna mesta unutar nas samih. Na trenutke ne možemo da nadjemo svoje mesto u svakodnevnom životu, ne možemo da pronadjemo poznati osećaj sebe. Sasvim je verovatno da nikada nećemo ni moći, jer nas ova moćna sila smrti zauvek promeni.
Nije problem samo u osećaju nelagode. U zavisnosti koliko smo voleli u toj meri srce boli. Što smo više voleli, to više boli.
Jutra su najteža. Čim pocnem da se budim i vracam iz zaborava svakodnevnice , sećanje na činjenicu da mi je neko drag umro počinje da se ušunjava. To je trenutak kada ne želim da se vratim i da se setim, trenutak koji je tako nelagodan i bolan, da je čak bolan i vazduh koji mi dodiruje obraze koji su još uvek na jastuku. Nakon što preživim taj početni osećaj, navre osecanje duboke bespomoćnosti: nemoć da bilo šta učinim, da išta promenim, da vratim vreme, nemogućnost da dodirnem, nemogućnost da uradim išta kako bih izbegla da se podsetim bolne stvarnosti. Ne mogu da vratim voljenu osobu, ne u obliku u kom sam je poznavala celog života.
I suze ponovo nailaze: prvo lagano, pa sve jače ….do jecanja. I to je dobra stvar: žalost, zbunjenost, bol, nedostajanje, sve se kreće kroz fizičko telo. Nakon kulminacije, osećanja se polako smiruju. Osećam se lakše, i začudo, mnogo mirnije. Sećanja naviru ispred očiju, potom se boje emocijama, I ponovo kreću suze. Spoznaja da u ovom životu nikada više nećete osetiti to fizičko prisustvo, da voljenu osobu više nećete moći zagriliti i nasloniti na nju, da nećete osetiti dodir tih ruku, i da vas te oči pune ljubavi više neće zaogrnuti svim mogućim prihvatanjem ovog sveta….ta spoznaja postaje razorna. Nikada više u ovom obliku, i ne kroz ova tela.
Mi uporno tragamo za onim što smo dobili od ljudi koje smo izgubili dok smo sa njima delili zivot, i verujemo, bar u početku, da to ne možemo naći nigde drugde. Oni su nas voleli, prihvatali kao niko drugi, I uvek su bili uz nas, i u dobru i u zlu.
Trenuci koje smo proveli zajedno, sada izgledaju kao da su izvan vremena, beskrajni i vecni. U jednom trenutku shvatite da zivite u svetu proslosti, a u isto vreme sve JE prisutno u sadasnjosti. To je trenutak kada vam se jedna druga stvarnost počne razotkrivati.
Ovde započinje putovanje izmedju dva sveta.
Katarina
Dodaj komentar