Taj trenutak kada se probudite jednog dana i shvatite zašto ste tu na ovoj planeti je vrlo značajan i dragocen.
Mnogo puta (da ne kažem sve vreme) sam u svom životu osećala da baš i ne znam zašto sam došla u ovaj svet. Nisam mogla da objasnim zašto se ljudi radjaju i umiru, zašto neki imaju i više nego im je potrebno a drugi se bore za hleb nasušnji; zašto neki uvek pobedjuju a drugi nemaju ni osnovna ljudska prava. Bilo mi je teško da objasnm sebi kako ovaj svet funkcioniše, i to sluzeci se mnogim nepostenim načinima.
Još u vreme ranih tinejdžerskih dana, od negde 14. godine, sam odlučila da ja ne pripadam ovom svetu i kao rezultat sam imala poteškoća da se uklopim u društvo. Spolja gledano, bila sam prilično funkcionalna, ali iznutra, poprilično izgubljena i bez svrhe. Nisam nikad ni verovala da ću pronaći smisao, i čak i ako budem, sigurno bih ga brzo izgubila.
Na taj način sam pozicionirala sebe da nikad ne pronadjem ono za čim sam najviše žudela: svrsishodno postojanje. To nešto što bi mi potvrdilo moju vrednost kao ljudsko biće, nešto što bi dalo važnost mom životu.
Na moje potpuno iznenadjenje, kao kad vas udari grom, pre nekoliko mesci, kada sam se jedno jutro probudila, čula sam glas u svojoj glavi...ili pre bih rekla srcu: “Ja jednostavno ovo moram da radim, ovaj rad pri kom pomazem ljudima da se sete ko su uistinu. Jednostavno moram.” U tim ranim jutarnjim satima nije bilo puno mesta za um ili volju, jer iskreno, jedva sam znala i gde se nalazim. Ali ta odluka je donešena...ili, bolje rečeno, osetila sam je.
Zakoračivši u svrhu života, čovek ulazi u drugu dimenziju. Imate osećaj kao da ste na novoj platformi, gde se celokupno unutrašnje biće oseća da može da uradi sve što je potrebno da bi bilo ono za šta je rodjeno da bude. Iz ove perspektive, imamo osećaj kao da smo veći od svih prepreka, a najbinije od svega, osecamo se živim. To je jedno od onih mesta koje ja često nazivam " iskustvo večnosti u privremenom". Postoji taj osećaj neograničene svesnosti koja zauzima ograničeno telo ali istovremeno nije njime zarobljena. Ta svesnost ide van i iznad tela.
Svrha dolazi iznutra; naizgled izranja niotkuda. Zapravo uvek je tu i bila, mada, neki od nas, je možda nismo bili svesni većim delom svog života. Ona prožima našu unutrašnjost, širi se kroz čoveka i van, u spoljašnji svet. U ovom polju, sve izgleda moguće.
Našoj svrsi je potrebna naša svesnost i pažnja da bi živela i napredovala. Biti prisutan sa svojom svrhom otvara nove mogućnosti: ljudi se pojave, naizgled niotkuda, i podrže vas u nastojanjima; prilike da ispričamo drugima o onome sto nas cini zivim se radjaju; nove ideje se javljaju...jednostavno, život se promeni. I ne mora spolja izgledati kao neka spektakularna promena.
Ali iznutra, to je čitav jedan novi svet, ili bolje rečeno, novi univerzum.
Zato vas pozivam da samo postavite pitanje u vezi svoje svrhe i obratite pažnju. Ništa više, ništa manje. Odgovor, ili bolje rečeno, to stanje postojanja, može doći ubrzo, ili pak za nekoliko godina. Vreme je uistinu nevažan faktor. Zapravo i nema pristupa dimenziji svrhe. Jedino ono što je bitno jeste svesnost i kako i gde je usmerimo.
Bićete zadivljeni svojim otkrovenjima.
Nadam se da vam je ovaj kratak blog pomogao, bar malkice, da se setite ko ste zapravo. Ili vas je bar inspirisao da zakoračite u tu avanturu otkrivanja razloga svog postojanja.
A ako vec znate zasto ste tu, iskoristite sve ovo kao podsetnik na onaj praiskonski razlog dolaska u ovaj svet.
Hvala što se saslušali,
Katarina
Dodaj komentar