Sedim jutros u stanici milicije Čukarica, na klupi ispred kancelarije za izradu ličnih karti i putnih isprava. Pokušavamo da se organizujemo, onako, sami od sebe u rasutom redu koji činimo mi koji sedimo i novi ljudi koji pristižu i staju u red ispred vrata da bi revnosno predali dokumenta pre isteka postojeće lične karte ili pasoša. Interesantno, većina nas drži ruke preklopljene u oblasti solarnog pleksusa, kao da se na neki način pokušavamo zaštititi od nervoze i nesigurnosti koju neorganizvana atmosfera donosi. Dok mi tako čekamo, devojka koja je stajala kraj vrata, svega nekih dvadesetak minuta, šmugnu u kancelariju na protest i zaprepaštenje prisutnh koji su “tu došli pre nje”. Vrata za njom se zatvoriše, a glasni protest polako utihnu i predje u nemi protest koji je još vise zgrčio solarni pleksus.
Ta vrata koja dele nas, obične gradjane, od administracije “svemoćne države” unose još više nervoze kada se otvore, a sve više uzdaha kada se zatvore. Kao da je tamo, iza tih vrata, nešto sto mi tako žarko želimo, a ne možemo imati.....a opet moramo uraditi. Iz nesigurnosti i osećaja da će “neko ugrabiti” naše mesto, prevariti i iskoristiti nesmotrenost, sve više nas ustaje i staje još bliže vratima praveći gužvu. Nepoverenje i nemoć se osećaju u zraku...
A samo pre nedelju dana sam bila svedok neverovatne “poplave” ljudske dobrote i samo-organizovanosti. U poplavama koje su zahvatile Srbiju i susedne zemlje, isplivala je ona neprikosnovena i suštinska ljudska dobrota. Pobedila je nepoverenje, skupljanje i izdvajanje, separaciju i lične interese. Što je još više zadivljujuće jeste to da su se ljudi sami organizovali. Nismo čekali da nam nadležni, vlada ili neki autoritet kažu i objasne kako to da budemo dobri i od pomoći jedni drugima. Ljudi su sami dovozili čamce, hranu, odeću isredstva za higijenu; spašavali su ljude i životinje. Volontirali smo satima u prihvatilištima, kuvanju za ugrožene i sortiranju pomoći. Mnogi ljudi su se samoinicijativno pojavljivali u centrima Crvenog Krsta i ostajali tamo danonoćno.Prevazišli smo sebe i samu državnu organizaciju.
A onda, jutros, se podsetih na ponovno kolektivno skupljanje u tom centru moci, tom solarnom pleksusu, kao i u prvoj chakri gde nam samo tlo nije sigurno, gde ne verujemo, gde smo nemoćni.
Nemoćni pred kim? Nekim većim aparatom moći i manjim brojem ljudi koji odredjuje kako živeti?
Često, u vreme izbora, ljudi me pitaju za koga glasam. Moj odgovor je uvek: Ni za kog.
Zašto?
Zato što smatram da je budućnost ljudske rase u sasvim novom, i za sada,možda nepojmljivom smeru. Postavljanje na moć i položaj pojedinca ili samo grupe ljudi, koja treba da “spasi” i vodi mnogo veću populaciju od više miliona, jednostavno ne može funkcionisati bez obzira koliko taj pojedinac, ili grupa, bili pošteni i entuzijastični. Nerealno je od pojedinca, kome smo predali svoju moć, očekivati odgovornost koju sami izbegavamo.
Rešenje? Organizujmo se sami, kao što smo to pre svega nekoliko dana tako moćno izveli. Organizacija na lokalnom nivou, uzgajanje hrane, upravljanje (da otrcano ne zvuči, ali istina, samoupravljanje), negde eliminiše i potrebu za vladom i onima koji će vlast zloupotrebiti. Ceo sistem biranja i glasanja, otudjivanja sopstvene moći od sebe samih vodi ka tom bespomonćom i nepoverljivom stanju postojanja i života, kao što jutros osetih u stanici milicije Čukarica. Imam jasan osećaj da je taj sistem zastareo i da je unapred osudjen na neuspeh.
Nemojte me pogrešno shvatiti, ne zagovaram anarhiju. Radi se o moći pojedinca da živi svoj život u potpunosti, kako za sebe tako i za svoju zajednicu gde smo svi tu, jedni za druge. I to zato što MI to ŽELIMO. Ta vizija će se ostvariti jednog dana; najverovatnije je ja u ovom telu neću dočekati, ali takva vizija (sada i potvrdjena delovanjem ljudi u nedavnim dogadjanima) daje nadu. To je društvo sačinjeno od svesnih pojedinaca koji osećaju naboj ličnog stvaranja i ko-kreacije, gde je tlo bezbedno onoliko koliko mu mi to dozvolimo da bude, gde nema nemoći, podredjenosti i nadredjenosti. To je život koji MI odlučimo i želimo da živimo, a ne nemoćno očekivanje da to neko drugi uradi za nas.
Svoj život možemo samo mi, lično, živeti. Takav stav zahteva odgovornost prema sopstvenom životu i odrastanje, diferencijaciju i individualizaciju. Ovaj rad kojim se individualno i grupno bavim (rad na sebi, Psihoenergetika, itd.) sada tek vidim koliko doprinosi stvaranju novog društva moćnih individua. Power back to the people ili ti na srpskom “ Moć u ruke narodu” (tamo gde i pripada).
Jer, kako starosedeoci Hopi plemena kažu: We are the ones we have been waiting for - Mi smo ti na koje smo čekali.
Vreme je da izronimo iz nemoći, nepoverenja i neodredjenosti i damo sebi samima glavnu ulogu u svom životu i životu svoje zajdenice.
Još uvek preplavljena i zadivljena ljudskom dobrotom,
Vaša Katarina
Dodaj komentar