Granica je mesto gde se ja završavam, a ti počinješ….gde se ti završavaš, a ja počinjem.
Država je mesto gde ljudi slične svesnosti žive, formirajući kolektiv, i imaju svoje običaje, jezik, kulturu, vrednosti i preovlađujuća uverenja. Nakon granice njihove postojbine, počinje neka druga država i neki drugi običaji.
Udžbenici za istoriju uglavnom su sačinjeni od datuma kada su ratovi između država/naroda/plemena započinjali i kada su se, na svu sreću, završavali. Da nije bilo keramičkih rukotvorina, izrade nakita, umetničkih skulptura i slika koje su se sa zidova pećina preselile kasnije na platno, ljudska istorija bi bila jedno tužno mesto okarakterisano adikcijom ka nasilju. No, lepota je uvek davala i nadu.
Jedan od glavnih uzroka ratova je nepoštovanje granica između dve kolektivne svesnosti koje imaju svoja uverenja i vrednosti. Arogantni stav „da nam ceo svet nešto duguje” i da nama pripada nešto sto je tuđe, rasplamsava agresiju, i na nesreću ubijanje ljudi.
Nepoštovanje ljudskog života, integriteta individue, a samim tim i kolektiva, su postale „vrednosti” koje definišu uspeh i dostignuće agresivnog i savremenog Homo sapiensa. Sve se to pravda borbom za opstanak, demokratijom i obmanama, tj. erozijom istine. Znamenitosti jedne zemlje se uništavaju, istorija briše i postavljaju novi natpisi i spomenici, prekrajaju sveti spisi, svesno skrnavi jezik i uspostavljaju degradirajuća načela po kojima bi svi trebalo da živimo. Kao da granice ni volja osobe više nisu i ne bi trebalo da budu jasno izdiferencirane…svi se stapamo u jednu homogenu masu bez granica.
Kako će sve ovo uticati na našu kolektivnu petu čakru, na istinu i autentičnost, naše srce i saosećanje, kao i osećaj pripadnosti (prva čakra) nas samih kao i naših potomaka, tek ćemo videti. No, ono što svako do nas može da uradi i doprinese da ovaj svet postane bolje i mirnije mesto, jeste rad na sopstvenom nasilniku i žrtvi i granici (čitaj poštovanju) između te dve strane unutar nas samih. To je ono mesto unutar nas gde se dešava trenje dve volje, kontroverznost unutrašnjih sila i zapletenost u sopstvene laži i istine.
Da li deo nas koji se oseća da može da pregazi ceo svet od besa (jer se rana ponovo aktivirala) i da uništi sve pred sobom, može da dozvoli delu koji se oseća povređenim (žrtvom) da postoji…ili mora i taj deo sebe da uništi? Da li moram da bombardujem sebe osudama i kritikama po ceo dan, ili mogu da prihvatim bol i nepravdu koje su mi se desile? Tu se često ljudi zbune… kako da prihvatim nepravdu, kako da prihvatim povredu?! Pa to znači da se pokoravam, da sam nemoćna!!!
Prihvatanje realnosti ne znači da se čovek predaje. Prihvatanje je anti-otrov za konstantnu borbu koja, kako se ulje doliva, postaje sve veća, bukti u nama i prelazi granice pržeći druge oko nas.
A, kao sto vidite, ne možemo da uništimo i spalimo sve oko nas, a da pri tom procesu ne satremo sebe.
Sledeće karakterne strukture se upravo mogu posmatrati u tom kontekstu pokorenog dela sebe (mazohistička struktura) i osvajača (psihopatska struktura). Naravno, svako od nas ima mešavinu struktura, sa po jednom dominantnom…što stvara mnogo kompleksniju situaciju unutar nas samih. No, kada se svakom delu nas da dozvola da postoji, i kada ti delovi, umesto terorisanja daju podršku jedno drugom, dešava se unutrašnja integracija. Sekundarni proizvod je radost, mir, zadovoljstvo, harmonija…
Istrajno dete,(mazohistička karakterna struktura) je osoba koja je imala ozbiljno narušene granice u detinjstvu usled prevelike kontrole od strane autoriteta. Individualna volja deteta je redovno bila skršena većom, snažnijom i odraslom svemoćnom osobom koja je namerno i često svesno nametala svoju volju kao zakon. Nije bilo prilike da dete ikada pobedi u svojoj želji i volji, prouzrokujući da se inicijalni impuls zadrži u telu i vrati nazad, naročito u delu solarnog pleksusa i treće čakre. Kada postoji impuls za ispoljavanjem sopstvene želje, volje i individualnog identiteta, u nama se javlja impuls koji vodi u akciju i aktivira periferijalni nervni sistem, naročito somatski deo koji omogućava voluntarno pokretanje mišića.
Na energetskom planu, niti koje se stvaraju u odnosima između čakri, umesto da se susreću sa detetovim na ivici aura obe osobe, idu predaleko i zapravo se zapliću u samu treću čakru deteta. Mogu ići tako duboko, da pređu i granice same čakre i obaviju se oko organa. To su duboki kontrolni mehanizmi koji se uvreže u nervni sistem istrajnog deteta i postanu deo identiteta. U takvom okruženju granice su ozbiljno narušene, a dosta toga se uvije u masku ljubavi - to je sve za tvoje dobro! I tako zaključimo da samo ako napustimo u potpunosti sebe i žrtvujemo se za druge, dozvolimo da nam rade šta im je volja sa nama, na kraju će se isplatiti i oni će nas konačno voleti.
Nažalost, tako nešto se nikad ne ostvari.
Osoba sa dominantnom mazohističkom strukturom je uvek tu da pomogne i ponudi pomoć, a druga strana je uvek tu da neiscrpno traži. Iako u nama koji imamo ovu strukturu tada postoji ogroman bes i reakcija na beskonačno iskorišćavanje, mi ne možemo da podignemo granicu i kažemo sudbonosno "ne". Impuls se iznova i iznova potiskuje, a kao rezultat ugušene i nabijene energije, fizičko telo se uvećava. Tada nesvesno zaključimo da je to jedini način da se zaštitimo - podizanjem tvrđave suvišnog tkiva. To je lakše no suprotstaviti se i reci ne, a žrtvovanje sebe poprima novi oblik - žrtvovanje sopstvenog zdravlja.
Kada se svemu tome doda ogroman sram koji osećamo od nemogućnosti da sve traženo pružimo, da sve veće telo sakrijemo, zaključujemo da nas je nemoguće voleti i da moramo još jače da se potrudimo.
Tako se začarani krug istrajnosti povećava.
Dok se u mazohističkoj strukturi impuls guši i osoba je preokupirana sa tim šta će drugi reći i da li će ih povrediti svojim delovanjem (granicama), psihopatska karakterna struktura nema problem da prebaci svoje granice na drugog, da ga uplete u svoje rasprave i da mu dokaže da je u pravu, često i po cenu povređivanja te druge osobe.
Napad je najbolja odbrana, kaže iskorišćeno dete (kako se još naziva ova struktura) i zato se često energetski pipci, kuka iz sedme čakre i ostali mehanizmi primene da bi se neko iskontrolisao, sve sa ciljem da se zaštiti od potencijalnog iskorišćavanja i obmane. Jer ovo dete je zavedeno, a potom izdano. Odrasli iz okruženja nisu ni sami znali da se ljubav ne zaslužuje već je, ako je prava, bezuslovna, pa su morali da manipulišu i čine sebe specijalnim, a dete su uverili da će i ono biti specijalno i da će ga voleti ako ispuni određene zahteve, ciljeve i uslove.
Pobrkane granice, ili profesionalno rečeno dislocirane, su način na koji se atmosfera takmičenja za pažnju i ljubav stvarala u porodici, a u nju su svi morali da uđu - inače ne bi bili deo porodice. U tom slučaju sećaj pripadanja bio bi uskraćen za uvek. Ovako se bar imalo šanse za ljubav… u vrzinom kolu iscrpljivanja drugih koje smo tako držali na distanci, a davali nadu da mogu da nam priđu bliže.
Već i sami verovatno osećate tenziju ovakve atmosfere, aktivaciju nervnog sistema koji je uvek spreman za napad jer nas čuva od izdaje kao i napetost mišića koji su spremni na provokaciju i borbu.
U ovom scenariju svi drugi su uvek krivi za sve što krene po zlu, a sudija u izdatom detetu je oštar i uvek ukazuje na greške drugih.
Samo tu postoji jedan problem - sudija ne može da sudi drugima ako po ceo dan ne osuđuje prvo sebe. Takva situacija dovodi do potpuno druge realnosti od one koje se predstavlja svetu. Spolja smo komunikativni, poznajemo dosta ljudi i imamo odnose sa njima, dobro ih organizujemo i sjajni smo lideri. A unutar nas samih je dubok osećaj da smo loši, da nije nešto u redu s nama, kao i osećaj nesigurnosti… šta je sledeće što treba da ispunim, koji su sledeći uslovi da budem prihvaćena i voljena. To nas stalno lansira na dostignuća koja su cena kojom se ljubav zaslužuje i kupuje.
Zbog te unutrašnje borbe i neizvesnosti, kao i energije koja je usmerena na gore, u ramena i glavu, osoba sa ovom strukturom će imati slabo uzemljenje i napet nervni sistem što će prouzrokovati visoki krvni pritisak i srčana oboljenja. Jer ne sme se biti ranjiv, ne smeju se pomeriti unutrašnje granice i otkriti ranjivo srce koje žudi za dubokim i intimnim kontaktom - gde te neko vidi kakav jesi, sa svim dobrim i lošim osobinama i ne traži od tebe da budeš neko drugi i porekneš svoju istinu. To sve zvuči nemoguće osobi sa ovakvom ranom, a dozvoljavanje nekom da se uistinu približi tako blizu nije ni opcija, već zapravo prouzrokuje podizanje odbrambenog mehanizma.
I tako sve u krug - žudnja za dubokim kontaktom koja je uparena sa traumom i najvećom opasnosti po život - opasnosti od izdaje.
Ostaje nam još da zavirimo u svet rigidne karakterne strukture i izdefinišemo granice medju samim granicama - unutrašnjim i spoljašnjim, komunikaciji i identifikaciji.
Esej se nastavlja….
Dodaj komentar