Stiglo je proleće, a sa njim i neodoljiva želja da se očiste ormani, podrumi, izvuku kese koje se nisu otvarale mesecima (čitaj godinama) i izbriše prašina sa polica, ispomeraju knjige, ispremeštaju stvari.
Kako spolja, tako i iznutra.
Ovoga puta, u mom slučaju, čisti se kuća gubitaka.
I to od početka - od negde šeste godine života kada sam prvi put, po otkriću svog albuma iz bebećih dana, shvatila da je sve prolazno i da ja više nikad neću biti tako mala, da su ti dani zauvek prošli. To je bila i prva spoznaja sopstvene prolaznosti i transformacije, ponajviše one biološke.
Svaki dan koji je prošao je prošao. Gotovo. Nema više tog istog dana. Nikad više.
Postoji neki drugi dan, neki novi ljudi, drugačije okolnosti.
I tako su polako nestali ulica gde sam se igrala sa devojčicama lastiša, a sa dečacima fudbala i ratova sa decom iz susedne ulice. Nestale su kolibe koje smo pravili, sa tepihom od poljskog cveća, u kojima bismo jeli ručak koji je bio mnogo slađi tu, na napuštenom placu između dve kuće, ispod stare šljivcige, nego li u kući za stolom…Iščezla su vremena u kojima dan zamire samo zato što se mesec smeši sa zvezdama koje su se rasule po nebu, a dečji žagor nikako da zamre, pa se tvrdoglavo opire i zapljune još jednom u staru, drvenu banderu - i kao da kaže: eto nisi uspeo da me pronađeš dok smo igrali žmurke, neće me ni ova noć pronaći i naterati u kuću i na spavanje…baš za inat “puj za mene”….
Nije vredeo inat. Ipak je prošlo. I dan, i noć, i žmurke, i rolšue, i lastiš, i arjačkinje barjačkinje koga ćete…Sve je prošlo.
Zatim su usledili gubici prisustva bliskih osoba (neke su otišle u večna lovišta, a neke samo izabrale da ne budu više tu i otišle u nekom drugom pravcu). Gubitak tla i doma u kom sam odrasla, gubitak voljenih ljudi i samim tim zaključak da izgubih ljubav. Gubitak ulice i društva, gubitak drugara iz škole, gubitak zemlje u kojoj sam se rodila….sve polako, ili ne baš tako polako, ide u neki tihi zaborav, a nastavlja da živi kao pokretna slika samo u našem sećanju.
Ponekad, kad nam se to sve dešava, imamo malo godina i mudrosti, malo životnog iskustva i nezavisnosti da zapravo shvatimo šta nam se dešava. Osećamo se kao posle brodoloma, izgubljeni na moru života. Nigde nikog, nema kopna na vidiku, a opet smo živi i tu. Samo gde je to tu…?
Takav osećaj sebe može da nas prati kroz ceo život. Tuga i žalost imaju svoj nezavisni tok. Nisu kao neke druge emocije koje se mogu, donekle, sadržati i usmeriti. Duboka žalost ima svoj život. I često ostane u nama kao naizgled mirna voda, zaboravimo da je tu…sve dok se jednog dana ne uzburka, neki vetrić dune sa neke strane, pokrene duboke vode i promeša nataložene ostatke neisplakanih suza. Nekad ne znamo ni zašto plačemo, niti suza ima ime…samo znamo da možemo u beskonačnost plakati i jecati, a da pri tome nam ne bude baš ni nešto lakše. To su jedine suze, koje mogu, ali vrlo često i ne moraju, da donesu olakšanje.
I zato moramo da živimo sa gubitkom. Nema nam druge. Što duže živimo, to ćemo više gubitaka preturiti preko srca i glave. Stvari i ljudi, vremena koje smo izgubili najčešće više ne možemo povratiti. U tom prihvatanju stoji ključ najmoćnije transformacije svesnosti iz mulja najtežih emocija. Kad bismo mi ljudi samo mogli da izdržimo intenzitet emocija koje žive u nama… Kad bismo samo mogli da izdržimo život, njegovu nežnost, silinu i ljubav, unutar nas….I šta onda? Šta ako i izdržimo?
Za svakog od nas odgovor je krajnje ličan i precizan. To je trenutak kad iz pepela krećemo u vaskrsenje, to je period tranzicije, prelaska iz jednog stanja svesnosti u adaptiranje realnosti, koja već postoji ili se još nije stvorila - koja čeka na nas.
Nemoguće je živeti sa svim tim neisprocesuiranim gubicima, a da nam se nevidljivo ne zalepe za identitet, za svaku stvar koju želimo da uradimo, za svaki odnos koji imamo.
A ovaj proces ima i svoj tajming. Kao da se zainatio protiv mene još od onda kad sam se zapljunula u tu staru, drvenu banderu. Jedino sto mogu je da ga oslušnem, prepoznam i sa suzama koje naviru u oku, kažem: Tu sam. Nemam gde.
Proći će i ovo.
* za mlađe generacije: izraza „zapljunuti” odnosi se na osobu koja se skriva i uspe u tome da dođe do početne tačke žmurki, gde je tražilac žmurio, i da se “zapljune”. Pobedio je u nadmudrivanju tragaoca i nije pronađen.
Komentari
Proći će i ovo ...
Dodaj komentar